Thursday, January 22, 2015

Knjiga Jovana Divjaka 6. april 1992. (3. deo)

6. april 1992.

Belešku započinjem u 21,00 sat. Napetost je dostigla vrhunac. Neizvesnost, konfuzija na sve strane, roj pitanja bez odgovora.

Na jutarnjem sastanku Republičkog štaba TO pukovnik Stjepan Šiber obavestio nas je o događajima na padinskim delovima Sarajeva, na Vracama, 5. aprila 1992.godine. Tog dana, oko 15.10 sati, izvršen je oružani napad na Centar za obrazovanje kadrova unutrašnjih poslova RBiH. Napad su, uz podršku jedinica JNA, izvršile oružane formacije SDS-a i specijalne jedinice MUP-a. Centar je napadnut sa brojčano i tehnički nadmoćnijim snagama, pa je otpor oko 600 slabo naoružanih učenika i polaznika kursa trajao četiri sata i dvadeset minuta. Dakle, do 19,30 sati. U borbi je poginuo Samir Musić, učenik XX klase, poreklom iz Goražda, a napadači su imali 11 poginulih. Organizator tog napada je bio Mlađen Mandić, dotadašnji načelnik Centra. Neravnopravnom odbranom je rukovodio Husein Balić. Učenici, kursisti i njihove starešine su zarobljeni na Vracama i o njihovoj sudbini se ne zna ništa. Vlada RBiH preduzima mere da se zarobljeni oslobode.

Sastanak je završen uputama pukovnika Šibera da zaključamo i zapečatimo kase i ladice, »za svaki slučaj«, te nas je, sve osim dežurnog tima u Operativnom centru Republičkog štaba, uputio kućama, gde treba da budemo spremni da se »na telefonski poziv u što kraćem vremenu nađemo u Štabu«.

Posle sastanka otišao sam u bolnicu na Koševu. Tamo, već dva meseca, boravi moja supruga Vera. Doživela je psihički šok zbog mog »sukoba sa zakonom«. U dubokoj je depresiji, veoma neraspoložena, zamagljenih očiju, koje skrivaju njihovo plavetnilo. Očiju koje ne iskazuju ni tugu, ni radost. Osećam grižnju savesti, jer sam je doveo u ovo stanje. Tridesetak minuta nastojim, okružen psihički posrnulim bolesnicima u sobi za posete, da je ohrabrim, da joj ulijem malo optimizma, da joj pomognem da savlada krizu. Nažalost, ne uspeva mi da joj izmamim ni najmanji osmeh na licu. Trideset i dve godine smo zajedno, delili smo dobro i zlo, kako se kaže, imali bračnih uzleta i padova, ali ovakvih teških časova nije nikada bilo.

Veče sam proveo uz televizor. Udarna vest na TV dnevniku – evropska dvanaestorica i SAD su priznali RBiH kao samostalnu državu u okviru njenih AVNOJ-skih granica!

Vest me nagna na grozničavo razmišljanje o pretnjama koje je 14. oktobra 1991. godine izneo Radovan Karadžić na Skupštini BiH. »Ovo nije dobro što vi radite. Ovaj put na koji vi želite da izvedete Bosnu i Hercegovinu, ista je ona autostrada pakla i stradanja kojom su prošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovde!«

Pretnja mi je tada zazvučala krajnje neozbiljno, gotovo apsurdno. Ta, rezonovao sam, JNA u Bosni i Hercegovini to nikada neće dozvoliti. Sada sam se počeo malo kolebati.

Televizija reemituje snimak mitinga mira održanog 6. aprila ispred Skupštine BiH. 60.000 ljudi iz svih delova Bosne: radnici iz Breze i Zenice, građani Tuzle, Vareša, Viteza, Travnika, Jajca, Bugojna, Konjica, Mostara, Sarajeva ...unisono zahtevaju od Vlade i Predsedništva BiH »mir i samo mir! « Redaju se govornici i traže hitno uklanjanje sa pozicija vlasti svih onih koji podstiču sukobe, zagovaraju nacionalnu podeljenost, koji razbuktavaju nacionalističke strasti, koji bi da ruše Bosnu i Hercegovinu. U masi mnoštvo zastava, transparenata, slika maršala Tita. Kliče se Bosni, zajedništvu, miru, a čuju se i poklici protiv JNA. I onda - pucnji! Doista, neko puca i to po ljudskoj masi koja traži mir!? Je li to moguće? Nažalost, moguće je. Masa se ustalasala, ljudi se, zbunjeni, pognuli. Skrili bi se, a nemaju gde, na čistini su skupštinskog platoa. Neki iz mnoštva pokazuju na gornje spratove hotela Holiday Inn. Izgleda da se puca otuda. Pucaju maskirane osobe, čarapama skrivaju lice. Bitange, teroristi. Je li slučajno, pitam se, što se ovo događa baš na godišnjicu fašističkog bombardovanja 1941. godine? Zlo se, evo, ponovo povampiruje u slobodarskom Sarajevu pedesetak godina kasnije.

7. april 1992.
Sa artiljerijskih položaja oko Sarajeva - sa Poljina, Vraca, Trebevića, Lapišnice, iz kasarni u Lukavici, gađaju stare sarajevske četvrti: Jarčedole, Vratnik, Hrešu, Bistrik i Baščaršiju. Pitam se - ko, zbog čega i s kojim ciljem puca po civilnom stanovništvu? Zar je moguće da pucaju vojnici i starešine JNA?

Ne, to ne može biti, to ne mogu shvatiti, a još manje prihvatiti. Nije to JNA, moja savest odbija takvu mogućnost. To su teroristi Srpske demokratske stranke, seva mi u glavi, oni su zapretili da će bombardovati grad, ako se »odmah« ne puste iz zatvora »njihovi ljudi«. Radi se o četvorici pritvorenih snajperista, koji su pucali iz hotela Holiday Inn po masi mirovnog protesta, za nagradu od 500 DM za svaki »uspešan hitac«. To samo oni mogu da budu i niko više! Bože sačuvaj, moja JNA to ne može! Neće ona nikada sudelovati u ovakvoj terorističkoj raboti! Zar ona nije narodna vojska, Titova?!

A onda, šok! Na TV vestima informacija da avioni »moje vojske« raketiraju Lišticu i Čitluk. Opet sopstvena neverica i pitanje bez suvislog odgovora: koje objekte, protiv koga? Znam, tamo nema vojnih sastava. Znači, i ovde se JNA ponaša kao u ratu u Sloveniji i Hrvatskoj. Zar je to moguće?, pitam se skrhan. A vesti teku dalje. Sve gore od goreg. U Banjoj Luci je proglašena Srpska Republika BiH. Vlada i Predsedništvo BiH još se ne oglašavaju. Nema javnih reakcija ni na upad »arkanovaca« u Bijeljinu, ni na njihov zločin u tom gradu. Ni na dejstva SDS-ovih oružanih grupa po Kupresu i Bosanskom Brodu! Opšta konfuzija u zemlji i u mojoj glavi!

Tražim smiraj u razgovoru sa sinom Želimirom i snahom Azrom, koji žive u Logavinoj ulici. Pričam telefonski i sa sinom Vladimirom i njegovom suprugom Vesnom. Oni stanuju u drugom delu grada, na Hrasnom brdu. Umiruje me činjenica da je Vladimir kod kuće. Znam ga, voli da se nađe tamo gde se stvari »kuhaju«. Psuje pomahnitale snajperiste i luđake koji gađaju grad. Kaže: »Papani! Neće oni proći nekažnjeno!« Molim ga da ne pravi nikakve gluposti u ovom metežu i da vodi računa o supruzi i sinčiću Gregoru, mom unučetu.

Nastavljam dugu i oštru raspravu sa Želimirom i Azrom. Ne slažu se sa mnom »da će ovo brzo proći« i da će »razumni ljudi zaustaviti ovu ludost«. Navode poslednji, najnoviji primer. Najurili su iz kuće poznanika Srđana Dikosavljevića, koji im je »trunio« o ugroženosti Srba i njihovom pravu na vlastitu državu. Razilazili smo se u stavovima: ja njima – »Ipak, ovo će brzo proći, mora. Jutro je pametnije od večeri! Ohladiće se usijane glave!«, a oni meni - »Gadno se zakuhalo. Biće krvi do kolena!« Po njima, krvavo kolo su povele bosanske nacionalne stranke, a za mene je kriv Milošević i njegova opasna ideja o »svim Srbima u jednoj državi«, izrečena na Kosovom Polju 28. juna 1989. godine, na obeležavanju 600. godišnjice bitke na Kosovu 1389. godine.

A šta ako su u pravu?

Noć provodim u grozničavom razmišljanju o ratnim događanjima i, ipak, dolazim do utešnog zaključka da u Sarajevu neće doći do sukoba na nacionalnoj osnovi. Ne može to, i kvit! Ni pucanj na »srpske svatove« na Baščaršiji, kako je to potencirala SDS-ova ratna mašinerija, ne stavljam u taj ružni kontekst. Grdno jeste, ali nije nacionalističko. Zar naši balkanski prostori ne poznaju hiljade veselih, ali i desetine krvavih svadbi? Zar mogu naše tradicionalne narodne svadbe bez pića, nadmetanja i pucnjave? Nekada i krvi, zbog ljubomore, ili zbog otmice devojke, a neretko i zbog pijanstva i gluposti.

Nadu greje činjenica da su SAD priznale Republiku Bosnu i Hercegovinu.


Reklame

0 comments:

Post a Comment